Estetski očaravajuća drama Bez ljubavi udara jače od ruske votke!

„Današnjeg čovjeka samo strašan gubitak može dovesti do iskonske promjene“ A. Zvyagintsev

Bekompromisni Andrey Zvyagintsev u ruskom ruletu s patologijama modernog društva i državnom vlašću koja mu je zatvorila financijsku pipu

Ruski kandidat za Oscara 2018., jednoglasna Velika nagrada žirija na Cannes film festivalu, finalist u kategoriji za najbolji film i najboljeg redatelja Europske filmske akademije, europski Oscar za najboljeg snimatelja i najboljeg skladatelja, pobjednik BFI London film festivala, dvostruki laureat na netom završenom Zagreb film festivalu...

Bez ljubavi i njegov (već dosad) nakrcani konto s respektabilnim nagradama dokazuje da 53-godišnjeg Andreya Zvyagintseva, najznačajnijeg ruskog i jednog od najznačajnijih europskih redatelja rođenog u srcu Sibira, nisu 'stigle' godine te da mu ne manjka znalački usmjerenog radnog elana.

Film Bez ljubavi bavi se ruskom obitelji koja se raspada. Dobrostojeći bračni par (Boris i Ženja) iz Moskve upravo se razvodi, a otvorena Pandorina kutija nagomilanih partnerskih nesuglasica i prijekora, koju resi nevjerojatna sebičnost (oboje imaju nove partnere kojima su apsolutno posvećeni i vode neugodnu verbalnu borbu protkanu psovkama oko podjele zajedničke imovine) najviše pogađa njihova usamljenog 12-godišnjeg sina Aljošu, čije osjećaje potpuno zanemaruju, jer se nikako ne uklapaju u njihov novi svakodnevni itinerar. No kada im jednog dana iz škole jave da Aljoša danima ne dolazi na nastavu, shvaćaju da je nestao i pokreću veliku potragu. Unatoč prvobitnom šoku i 'iz pepela podignutim' emocijama roditeljske brige, njihova sebična stihija i dalje plamti pa itetako pune 'džepove' svojim potrebama (posao, seks, novac, planovi za budućnost) i interesima...  

Bjesomučno traganje za sinom (na bolan način su se sjetili da ga imaju) i neočekivano zajedničko bivanje u rubnoj situaciji očaja i bespomoćnosti (prisni razgovori i 'urasla' neriješena patologija), uzburkat će i duhove njihove zajedničke prošlosti, kao i na površinu izvući žestok i kompliciran odnos Ženje s autoritativnom majkom koji je zakopala duboko u sebi jer joj nije pružila (dovoljno) ljubavi. 

Zvyagintsev je rekao da je nakon filma Levijatan, koji je osvojio Zlatni globus i naljutio rusku vlast jer Rusiju prikazuje kao leglo korupcije, shvatio da ruska vlada nije sretna s njegovim filmom te je odlučio da za svoj sljedeći film neće iskati novac iz državne pipe. Film Bez ljubavi snimljen je stoga u nezavisnoj produkciji, a ruski su producenti financijske injekcije pronašli među producentskim kućama u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji.

-  Naše postmodernističko doba je postindustrijsko društvo preplavljeno stalnim protokom informacija koje primaju pojedinci bez imalo interesa i brige za druge ljude. Danas je svaki čovjek sam za sebe. Jedini izlaz iz te ravnodušnosti je posvetiti se drugima, čak i ako je riječ o potpunim strancima – poput volontera koji češlja grad u potrazi za tim nestalim djetetom, bez obećanja ikakve nagrade, kao da je to prava svrha i smisao njegova života. Taj zadatak svakoj njegovoj akciji daje značenje. To je jedino sredstvo protiv dehumanizacije i svjetskog kaosa – objasnio je svoju nit vodilju nakon snimanja Andrey Zvyagintsev.

Indiewire Bez ljubavi naziva nezaboravnim filmskim iskustvom koje prodire u svaku našu poru, Hollywood Reporter hvali izuzetan redateljev dar za stvaranje savršenih mikrokozmosa koji ilustriraju duboko ukorijenjene patologije modernog ruskog društva,  dok Variety apostrofira poruku filma o ne samo političkoj krizi već krizi empatije koja se ugnijezdila u samoj srži  ruske kulture. Nijedno kritičarsko pero ne zaobilazi vizualno očaravajuću estetiku koja 'diše' s protagonistima, a svojom 'naizgled' ledenasto-prigušenom vizurom podcrtava nemilorsdnu metakritiku koja nikoga ne štedi.

  Obrazloženje pobjedničke nagrade žirija s BFI-ja, London film festivala, za film Bez ljubavi

„Osjetili smo da je Bez ljubavi iznimno poetičan i prekrasan film. Iako je priča tamna, ona je ispričana žestokom strastvenošću. Film se usredotočio na sudbinu jedne obitelji u Rusiji, no osjeća se kao univerzalna tragedija: i to ona koju smo prepoznali kao jednu od najvećih tuga ovog svijeta. Redatelj je osobno pretočio u društveno i političko stanje, u kritiku našeg trenutačnog psihološkog i političkog momenta. Neki od nas u filmu su osjetili opomenu, ljutito upozorenje. A drugi pak poziv za oporavak i povratak onome čega u nazivu filma nema – ljubavi.“