Tri boje: Plavo

Senzibilna Julie Vignon sretno je udana za uglednog skladatelja Patricea, s kojim ima petogodišnju kći. Tijekom jedne tamnoplave noći, dok se svo troje voze automobilom kojim upravlja Patrice, on iznenada izgubi nadzor nad vozilom koje udari u drvo, pri čemu smrtno stradaju Patrice i djevojčica. Julie je teško ozlijeđena, te već tijekom oporavka počne razmišljati o samoubojstvu, da bi naposljetku bol odlučila odagnati tako što će uništiti sve veze sa svojim prethodnim životom. Nakon što majku smjesti u starački dom, Julie spali suprugov Koncert za Europu i odluči prodati njihovo seosko imanje, vratiti svoje djevojačko prezime te se preseliti u Pariz. Želeći pobjeći od svega, i od loših uspomena i od emocija, Julie će se u Parizu ipak sprijateljiti sa susjedom Lucille te doznati da je Patriceov prijatelj Olivier sačuvao jedan primjerak Koncerta za Europu, ali i da je Patrice imao ljubavnicu koja očekuje njegovo dijete.

Jedan od najpoznatijih poljskih filmskih redatelja i scenarista, u filmsku akademiju u Łodzu upisao se iz trećeg pokušaja. Diplomirao je 1969. godine nakon čega je snimao kratkometražne dokumentarne filmove poput Iz grada Łodza (Z miasta Łodzi, 1969), a dokumentaristički pristup zadržao je i u kasnijim igranim filmovima. Kratkometražni Przejscie podziemne (1974) je prvi igrani film koji je snimio za televiziju, a uslijedili su Personel (1976), Ožiljak (Blizna, 1976), njegov prvi dugometražni igrani film u kino produkciji, te Amater (Amator, 1979). Film Slučajnost (Przypadek, 1981) je zbog političkog sadržaja bio cenzuriran i prikazan je tek 1987. godine. Ambiciozno zamišljenom TV serijom Dekalog (1988. - 1989.), snimljenom u 10 nastavaka prema 10 božjih zapovijedi, skrenuo je pozornost na sebe kao originalnog filmskog autora, a dva nastavka serije je kasnije proširio u dugometražne filmove: Kratki film o ljubavi (Krótki film o milosci, 1988) i Kratki film o ubijanju (Krótki film o zabijaniu, 1988). Dvostruki Veronikin život (La double vie de Véronique, 1991) je snimio u francusko-poljskoj koprodukciji, kao i trilogiju Tri boje: Plavo, Bijelo i Crveno (1993. - 1994.) u kojoj kroz simboliku boja francuske zastave propituje teme slobode, jednakosti i zajedništva. Spomenuta trilogija ga je potvrdila kao međunarodno priznatog filmskog autora donijevši mu i niz nagrada poput Zlatnog lava na venecijanskom filmskom festivalu za Tri boje: Plavo 1993. godine i Srebrnog medvjeda na berlinskom festivalu za Tri boje: Bijelo 1994. godine.